Metonomijski vizualizirani putopisni diskurs Samira Sinanovića

Knjiga, koja je bila glavni junak ovogodišnjeg prvodecembarskog događanja pod svodovima sarajevske Gradske kuće, zaslužuje pažljivo listanje i pomno promišljanje tragom motiva, postupaka i samopropitivanjâ autora. O njoj će imati šta reći znalci iz oblasti uključenih u njen nastanak. Pred tim stručnjacima otvorit će se pitanja koja obuhvata fenomenologija štampane knjige, posebice one ilustrirane, potom pitanja fenomena svjetlopisa, doživljenog prije dva stoljeća kao sigurnog znaka magije, konačno pitanja interakcije pomenutih medija, njihovog sinkretizma, te kvaliteta spoznaja i emocija koje im dugujemo. Sada nije čas za takve analize. Ja ću se zadovoljiti sa nekoliko zapažanja, koja nadam se neće opteretiti predstavljanje ove lijepe i vrijedne knjige, jer ovo je svečanost, prilika da se radujemo i previše ne mudrujemo.
Pogled ljubavi
Putopisac i svjetlopisac (fotograf) imaju svako svoju umjetnost i vještinu, svoje stvaralačke opsesije i muke. Oni tragaju za istinom, krećući se između javnih načela i privatnih iskustava. Svako od njih doprinosi toj istini koju podastiru čitatelju i gledatelju. Njihova ostvarenja imaju naročitu težinu kad pisac i svjetlopisac idu ruku pod ruku. Ovom zemljom su hodili i jedni i drugi često i činili Bosnu i Hercegovinu preglednijom i dostupnijom, manje tajnovitom, ali nikada do kraja jasnom. Budući da su pisac teksta i svjetlopisac djelovali zajedno, vidljivo je da ih nije zanimala puka dekoracija već izvorna komunikacija s prostorom i njenim stanovnicima. U knjigama minulih epoha očuvane su brojne vrijednosti do kojih nam je trajno stalo. Njihovi tekstualni opisi i svjetlopisi odišu feljtonskom i slikovnom objektivnošću o novom/starom prostoru stjecanja znanja i iskustva o drugome i drugačijem. Bitno je istaći da pritom dominira ono što je manifestno i transparentno bez suvišne dekoracije koja može ući u “bijelo” ili u “crno” područje bez “polutonova”.

Fotografija je u svojoj bezmalo dvostoljetnoj povijesti obilovala prostornim metaforama koje ne predstavljaju običan slikovni ukras, jer se u kontekstu svjetlopisnog govora o određenom prostoru, po pravilu, skriva i oblik ideologije. Znači da se prostorne jedinice u svjetlopisnom diskursu (iako su dijelovi metonimijskog pristupa) ne mogu tumačiti i prihvatiti kao objektivne činjenice. Suvremena teorija fotografije ukazuje na značaj ovih činjenica, prije svega u okviru intertekstualne i interkulturalne interpretacije svjetlopisnog djela.

Čovjek ovog vremena nastoji razumjeti i shvatiti onaj drugi identitet kroz manifestaciju medija, te zbog toga i kritika pokazuje više interesa za nefiktivne načine kreativnog djelovanja u kojima se ogleda “objektivna” slika. Slutim da se svjetlopisac Samir Sinanović nalazi na tom putu.

Uvid u bogatu bibliografiju monografskih i fotomonografskih djela, uglavnom putopisa, napisanih tokom protekla dva stoljeća, omogućava nekoliko važnih zaključaka. Prvo, većinu relevantnih djela te vrste napisali su strani autori. Dugo se u ovu zemlju dolazilo kao u egzotične primitivne predjele izvan civilizacije, pa su zapisi i svjedočenja bili u skladu sa predrasudama te vrste. Zapadni (uglavnom francuski, engleski i njemački) putopisci osim znatiželje, dara zapažanja i literarne vještine donosili su i ideološke matrice u koje su nastojali smjestiti svoje doživljaje i saznanja. Riječ je o autorima koji su naše krajeve pohodili prije 1878. godine, dakle, do uspostave austrougarske vlasti. Nakon te povijesne prekretnice, novi talas putopisaca i istraživača, uz odgovarajuće vještine i talenat, imao je i odgovarajuće implicitne ili eksplicitne instrukcije režima čiji su gosti bili. Veliko je pitanje u kolikoj mjeri su te ekspedicije i njihovi rezultati u obliku knjiga o BiH, promovirale samu zemlju, a u kolikoj austrougarsku upravu. Između dva svjetska rata izdavaštvo ove vrste bilo je oskudno i sasvim podređeno konceptu integralnog jugoslovenstva, te ukusu i interesima vladajućih krugova. Mada nakon Drugog svjetskog rata izdavaštvo, pa tako i objavljivanje ovakvih djela doživljava procvat i rezultira vrijednim monografskim i fotomonografskim izdanjima, ideološki koncept tog razdoblja u njima je jasno izražen. Nakon odbrambenog oslobodilačkog rata 1992-1995. dogodila se prava izdavačka eksplozija. Nastale su i brojne monografije i fotomonografije o BiH. Samo je po sebi razumljivo da su do riječi došli i brojni puki amateri, nedovoljno vješti autori i skromno opremljeni štampari kako tehnologijom, tako i znanjem. Valja se stoga odlučiti između neselektivnog demokratskog pristupa pisanju i svjetlopisanju i strogog odabira vrijednosti. Ljekovito bi bilo rastjerati svojevrsnu maglu vulgarnog patriotizma, koja obavija brojne knjige, filmove, manifestacije. Čvrsto sam uvjeren da je patriotski samo kvalitet, te da ono što ne vrijedi, što je kič, može samo štetiti i najuzvišenijoj ideji.

Utoliko sam danas radostan što je pred nama fotomonografija autora Samira Sinanovića, koji je autorski koncept definirao na korištenju njemu poznatih i prihvatljivih izražajnih mogućnosti fiksacije optičke slike odgovarajućim transformativnim postupkom. Knjiga je ne samo svjedočanstvo o velikim i trajnim vrijednostima ove zemlje i nesumnjivom daru svjetlopisaca nego i primjer djela nastalog u kreativnoj suradnji više autora. Sinanovićev umjetnički rezultat obogaćen je izvrsnim udjelima Esada Lukača, Narcisa Drocića, Predraga Zeca i Ismeta Bešića te iznenađujuće kvalitetnom realizacijom u štampi.
BiH očima ljubavi… Ova zemlja upravo traži i zaslužuje pogled ljubavi… čiste, snažne i nenametljive, ljubavi tihe i trajne, koja nema ništa sa bukom i drekom, sa nepodnošljivom patriotskom galamom onih koji ne znaju i ne umiju… Samir Sinanović zna i umije.
Uspješni promotor
Svjetlopisni oblici u čijoj se strukturi skrivaju nefiktivni načini kreativnog djelovanja (dokumentarni, socijalni, pejzažni, portretni, modni, artistički…) nude konzumentu/svjetlopisnom čitatelju mogućnost “autentične” i “istinite” spoznaje vremena, prostora, događaja i osoba, prisutnih u datoj sceni. Metonimijski pristup kreativnog svjetlopisnog djelovanja Samira Sinanovića omogućio je da se ne naruši privid pseudopovijesne zbilje (svjetlopisi iz ptičije perspektive, uvođenje osoba/modela u pejzažni prostor, plošno poimanje pejzaža…), gdje se u prvi plan stavlja označeno koje s drugim označenim u knjizi, ipak, čini estetičku funkcionalnost. Neovisno o mogućim tumačenjima koja Sinanovićeve oblike svjesnog kreativnog djelovanja stavljaju pod plašt “istinitosti”, neumitno se nameće i pitanje autorove osobnosti. Njegova, prividno neutralna pozicija skrivena je u specifičnom načinu korištenja izražajnih sredstava i mogućnosti fotografskog medija, gdje posredstvom odabranih odgovarajućih efekata interpretira i predočava stvarnost. Njegov individualni doživljaj nekog od prostora BiH ne može imati apsolutnu oznaku istinitosti jer vlastiti autorski stav, koji u trenutku svjetlopisnog zapisivanja izbije na površinu, ili je već prethodno osmišljen i definiran kao koncept vlastitog autorskog pristupa, što je evidentno slučaj u ovom njegovom djelu, nikad ne mogu biti objektivne činjenice jer Samir dokazuje autorsku svijest u ovoj oblasti ljudskog djelovanja, postavljajući je na samo pročelje vlastite kreativnosti. Upravo tako, subjektivno, autor se postavlja i u onim nefiktivnim oblicima kreativnog djelovanja koji mogu biti dokumentarnog, pejzažnog ili artističkog karaktera.

Svjetlopisnom čitatelju ovakvi oblici kreativnog djelovanja, pored estetskog ugođaja, omogućavaju predodžbu o određenoj sredini, ali i ekonomskom i političkom egzilu pojedinaca u “realnom” vremenu. Sinanović ovim djelom može biti uspješni promotor određenih turističkih destinacija, gdje dolazi do toga da se fotografija, u vremenu zakonitosti tržišta uključuje u promidžbu, a time i u profit. Neki kritičari ovaj fenomen nazivaju “estradizacijom svjetlopisa”. Svjedočim da se na ovaj projekat takva kvalifikacija ne odnosi jer vizualizirani putopisni diskurs Sinanovića nudi mogućnost analize u okviru likovne prakse primjenjive kako za fiktivne, tako i nefiktivne oblike kreativnog djelovanja, karakteristične diskurse, ali i kulturološke i sociološke analize, pa i artistički pristup…
Istina, ako bih čisto zanatski zanovijetao, ukazao bih na izvjesnu disonancu između odabira knjižnog oblika i dizajna fotomonografije na jednoj strani i superiorne grafičke izvedbe na svjetskom štamparskom nivou za koju zasluge ima Grafotisak iz Gruda, na drugoj. Ovo je ujedno i potvrda vrhunskog grafičkog kvaliteta za kojim nije bilo potrebno nikuda ići van BiH, kao što se to opravdano činilo u prošlom vremenu realizirajući takve projekte u raznim štamparijama u našem okruženju. Sinteza autorskog svjetlopisa i štamparskog grafizma ovog projekta doživjela je zavidnu potvrdu u pomenutim oblastima ljudskog djelovanja, kojom svi mi u BiH samo možemo biti ponosni.

Aferim,i mnogo lijepih želja kod ostvarenja budućih projekata.

Akademik Mehmed A.Akšamija

redovni profesor Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu